Episkop Sergije: Ko i zašto kleveće patrijarha srpskog
Pismo objavljujemo u cijelosti:
Prva strada istina i oni koji istinu pronose, ali i oni koji Istinu žive. Zato je, gotovo u pravilu, na udaru Crkva, od raznih Gruhonjića, Bursaća, Šukovića i ostale evroatlantske družine, kojima, čini se, honorar raste sa svakim novim napadom na Crkvu Hristovu.
U toj sinhronizovanoj, besprizornoj i lažnoj kanonadi uvreda, prvo slovo njihovih neistina pogađa patrijarha srpskog, jer je on onaj koji je glava svima nama, koji personifikuje našu Svetu Crkvu. Zato je udarac u patrijarha direktan udarac u cijelu Crkvu, koja je ovaj izmučeni narod čuvala i sačuvala kroz dugih osam stotina godina.
Cilj je očigledan. Srozati patrijarha na njihov nivo, a Crkvu obezvrijediti, omalovažiti i učiniti neprisutnom tamo gdje je oduvijek bila – u srcima njenih vjernih čada. Da bi u svemu tome bar malo uspjeli, po društvenim mrežama bljuju otrcane kovanice: „jeretik“, „papoljubac“, „ekumenista“... Sve sa ciljem da posiju sjeme nepovjerenja među vjerujućima, da nikne sumnja prema onome u čiju se vjeru, ljubav, dobrotu i odanost Pravoslavnoj Crkvi nikada, ni na tren, nije ni najmanje posumnjalo.
Znajući životni put patrijarha srpskog, od njegove rane mladosti do patrijaraškog trona, Srbe će biti teško prevariti, a koliko Srbi vole svog patrijarha i koliko patrijarh voli svoje Srbe, kao i sve druge ljude i narode, jasno je i pticama na grani. To se, čak, ne mora ni znati. To se vidi i to se osjeća.
Kako vrijeme odmiče, postaje sve jasnije zašto je Crkva nekima „kost u grlu“. U vremenu kada se razgrađuje porodica, kada se uništava obrazovni sistem, kada se nameću vrijednosti koje tu nisu, Crkva stoji kao „Stub i Tvrđava istine“, pa je valja, u tom osvajačkom poduhvatu, ako ne u potpunosti razoriti a ono bar učiniti manje sposobnom da brani i odbrani narod koji ona zakriljuje vijekovima.
Ipak, pamćenje Crkve dugotrajnije je od postojanja mnogih naroda, država i evroatlantskih institucija. Zato Crkva ćuti i kad je napadaju, ne ropće kad je progone, ne tuži kad je ostavljena, jer njena je glava Sam Gospod. Zato i naš patrijarh ne progovora kad ga obasipaju lažima, znajući da će se svaka laž rasprsnuti kao pjena od sapunice, jer je nemoguće prevariti narod koji je preživio sve što se preživjeti može.
Sa usana Njegove Svetosti nikada nećemo čuti ni slovo mržnje, osude, gnjeva, srdžbe i bilo čega drugog čime bi iznevjerio Hrista, već samo riječ Јevanđelja, riječ Gospodnju i riječ spasonosnu, kojom gradi mostove, spaja ljude i narode, zagrijava ohladnjela srca i krijepi bogočežnjive duše.
U tom i takvom patrijarhu, kakav je naš, Srbi u teškom vremenu vide slamku spasa, koja će ih, na nemirnom moru ovoga života, dovesti do Lađe Hristove, u kojoj za sve i svakoga ima mjesta, baš kao i u patrijarhovom srcu. Naš patrijarh je i najbolji pokazatelj koliko Gospod ljubi našu Crkvu Srpsku i naš narod, jer ovakvog patrijarha zaslužuju samo dobri narodi koje je Gospod priveo k Sebi kroz oganj, suze i nevolje.
Zato, zajedno sa ogromnom većinom našeg vjerujućeg naroda, molitveno zagledani u Gospoda Hrista i Svetog Oca našeg Savu, s blagodarnošću, ljubavlju i poštovanjemo, možemo, trebamo i hoćemo uskliknuti:
Dolgodenstvuj, Svjatjejši Vladiko!