Tadić: Besmislenost polemika o Srebrenici
Kada se podvuče linija vidi se da su svi učesnici u toj naoko jedinstvenoj polemici zapravo imali potpuno različite teme. Samo tako moguće je objasniti zašto se skoro ni o čemu ne može postići jedinstven stav, osim po pitanju da li je upitanju ratni zločin.
Strani interesi i Srebrenica
Strancima koji upravljaju procesima u BiH ratni zločin u Srebrenici iz jula 1995. godine bio je i još uvijek je samo instrument za savladavanje srpskog otpora stranoj dominaciji.
Kada ne funkcionišu OHR-ove ili neke druge sankcije, kada Republika Srpska nađe način da izbjegne finansijske opstrukcije, kada srpski predstavnici nađu način da izbjegnu blokade na nivou BiH, kada god Dejtonski mirovni sporazum nadvlada strani intervencionizam... uvijek se kao najpodesniji pritisak potegne Srebrenica. Tako je i ovaj put sa aktuelnim prijedlogom rezolucije Generalnoj skupštini UN.
Njemački planovi za potpuno ovladavanje ne samo nad BiH, nego i nad cijelim Balkanom, logično predviđaju srpski otpor. Zato je više nego produktivno da se na Srbe utisne pečat genocidaša i da sutra kada se sasvim očekivano Srbi pobune protiv gušenja ravnopravnosti suverenih država Srbije, BiH, Crne Gore... u odnosu na Njemačku, te zbog narušavanja njihovog priznatog međunarodnog statusa, Nijemci izađu sa tezom da im se zapravo ne suprostavlja slobodarski narod posvećen vrijednostima UN i međunarodnog prava, nego tamo neki genocidaši. Da tako zao plan ne dolazi od Njemačke bilo bi nam upola lakše, ali kada od nje dolazi onda čovjek zaista ne može to da prećuti, pa se čudimo i svjetskim zvaničnicima koji sve to vide i ipak ćute.
Kakvog onda smisla ima polemisati sa takvim strancima o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. godine kada to njima uopšte i nije tema? Onda umjesto toga treba jasno osvijetliti motive ne samo Njemačke, nego i drugih involviranih zemalja, pa u takvom realitetu djelovati slobodarski oslobođeni od okova nametnutih narativa o Srebrenici i proteklom ratu. Vrijeme niko ne može vratiti, pa tako ni popravljati loše stvari iz prošlosti, ali ni našoj ni budućim generacijama niko ne može naturati teret za nešto za šta generalno nismo odgovorni, kako god ko to nazivao.
Uostalom, onakva zločinačka Njemačka nakon Drugog svijetskog rata bila je pod posebnim međunarodnim statusom svega četrdeset i četiri godine, tj. do ujedinjenja. Austrija kao Hitlerova kolijevka samo deset godina - do Austrijskog državnog ugovora iz 1955. godine. Nesretna BiH pod specijalnim režimom i stranim upravljanjem nalazi se već skoro dvadeset i devet godina?! Zbog održavanja takvog statusa haški sudovi, a ni i domaći sudovi, nisu dali pravdu srpskim žrtvama, jer ko je od njih lud da kaže da su i Srbi žrtve, kada se sutra opet moraju nadgornjavati sa Srbima kako bi im se nametnula volja stranaca?!
Šta onda njima znače stvarni brojevi žrtava, to što su žrtve generalno pripadnici 28. divizije tzv. Armije Republike BiH koji su se nalazili u vojnoj akciji proboja, to što u zaštićenoj zoni nije bilo zločina, to što je ta u julu 1995. godine desetkovana vojna jedinica čiji je komandan pobjegao i ostavio je obezglavljenu prethodnih godina činila zločine u Srebrenici i širem području oko nje? Pa naravno da im ne znači ništa, jer to nije njihova tema. Njihova tema je to kako narativ o Srebrenici iskoristiti da se savlada svaki oblik srpskog otpora stranoj dominaciji u BiH i na Balkanu. U redu, onda o tome sa njima i treba razgovarati.
Neka tema bude to da li išta istinski dobro bilo kome na Balkanu može donijeti ponovna dominacija Njemačke, a nakon što nam je svima jasno da su skoro sva ovdašnja zla u 20. i 21. vijeku porijeklom iz Njemačke, bilo da se radi o ratovima koje su ovdje vodili uz njeno učešće ili o njenom uticaju na raspad Јugoslavije i prije i nakon ujedinjenja Njemačke. Uostalom, vodeći preko Kristijana Šmita politiku zavadi pa vladaj, Nijemci su jasno pokazali da u svom odnosu prema BiH nisu ništa primijenili, pa se i logično iste posljedice mogu očekivati.
Bošnjačka nacija i Srebrenica
Isto kao što Srbima nema smisla objašnjavati neke detalje koji se tiču zbivanja vezanih za Boj na Kosovu iz 1389. godine, tako i sa Bošnjacima nema smisla razgovarati na temu da li je u Srebrenici u julu 1995. godine bio ili nije bio genocid. Bošnjacima to uopšte i nije tema.
Neko ko je stvarao nacrt za nastajanje današnje bošnjačke nacije očito je polaznu tačku našao u nespornoj istorijskoj činjenici da većina današnjih Bošnjaka svoje porijeklo ima u raznim oblicima veza sa pravoslavnim srpskim narodom, a manjina sa Hrvatima. To kada se ovako napiše zvuči kao otvoren poziv u svađu, ali zanemarite i mene i čitaoce kojima ovakva teza može zasmetati, nego pođite od problema sa kojim su se u koštac uhvatili ljudi koji su i sami individualno prošli taj proces transformacije identiteta od Srbina muslimana ili Hrvata muslimana, preko Muslimana, pa do Bošnjaka muslimana - Alija Izetbegović i Muhamed Filipović.
Vidite težinu problema: Muhamed Filipović, kao potomak Hrvata katolika iz Zagreba koji je primio islam, i Alija Izetbegović, kao potomak pravoslavnih Srba iz Beograda koji su primili islam, mogu biti pripadnici istog naroda, tj. Bošnjaci, ali Hrvat iz Zagreba i Srbin iz Beograda ne mogu biti pripadnici istog naroda?! Zato je iz istih razloga zbog koji je bila neophodna Јugoslavija kako bi Hrvat iz Zagreba i Srbin iz Beograda mogli biti nešto isto - Јugosloveni, danas neophodna BiH kako bi Bošnjaci uopšte opstali kao nacija, jer svaka druga opcija ih vraća dominantnim i neuporedovo snažnijim matičnim korpusima kao njihovu vjersku manjinu (izuzev alternative u vidu stvaranje Republike Bošnjaka na dijelu teritorije Federacije BiH na kojoj su danas većina, ali oni to iz samima sebi objašnjivih razloga na žele).
Zato se za ubrzanu izgradnju nacionalnog identiteta Bošnjaka moralo posegnuti za najjednostavnijim rješenjima. Tako, po ugledu na matični korups današnje većine Bošnjaka, imamo sljedeću situaciju: Srbi imaju Boj na Kosovu, a Bošnjaci Boj u Srebrenici; Srbi imaju Kosovski božur, a Bošnjaci Srebrenički cvijet; Srbi imaju Kraljevića Marka, a Bošnjaci Nasera Orića (doduše za Marka se kaže da je na Kosovo prekasno stigao, a za Nasera da je iz Srebrenice prerano otišao); Srbi imaju narativ o Јugoslaviji, a Bošnjaci narativ o BiH; Srbima su svi pravoslavni Sloveni zapravo Srbi bez obzira da li su iz Slovenije, Hrvatske, Austrije, Njemačke, BiH, Srbije, Makedonije, a Bošnjacima su svi muslimanski Sloveni zapravo Bošnjaci bez obzira gdje su rođeni i gdje žive (što je između ostalog pokazao i ovogodišnji aprilski sastanak ili sabor Bošnjaka u Sarajevu); Srbima je Beograd glavni grad gdje god da žive, a Bošnjacima Sarajevo; Dalo bi se do danima nabrajati koliko ovakvih poređenja, istovjetnosti i paralela ima, ali to obim ovog teksta ne dopušta i nadam se da je pametnom dovoljno.
Kakvog onda smisla ima polemisati sa Bošnjacima o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. godine kada to njima uopšte i nije tema? Da se ispostavi da je i samo jedan vojnik ubijen u tom zločinu (što naravno nije tačno), opet bi postojao narativ o genocidu, jer on je izabrani ugaoni kamen modrene bošnjačke nacije (mnogo čvršći i izdržljiviji od oba bošnjačka sabora održana u Sarajevu iz 1993. i 1994. godine). Zbog toga, umjesto polemike da li je ili nije bio genocid u Srebrenici u jula 1995. godine, treba jasno osvijetliti motive takvog narativa.
Bošnjački lideri i intelektualci u stalnom su strahu da bi im nacija mogla iscuriti kroz prste pod trajnijim uticajem Srba i Hrvata (ne treba zanemariti i strah od politika Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Slovenije, kao i od već realizovanih asimilatorskih politika Albanije, Turske). Zbog toga nacionalni identitet i održivost pogrešno grade na sukobima sa Srbima i Hrvatima, misleći da Srbi i Hrvati nikada trajno i bezuslovno neće prihvatiti bošnjački nacionalni identitet.
Činjenica da je sukob u BiH u toku koga je definisana moderna bošnjačka nacija završen njenom afrimacijom Vašingtonskim sporazumom (1994.) i Dejtonskim mirovnim sporazumom (1995.) kod bošnjačkih lidera i intelektualaca stvara pogrešan osjećaj da dok je pitanje bošnjačkog identiteta u rukama stranaca i da dok je navodna obaveza stranaca da ga potvrđuju i čuvaju, da Srbi i Hrvati neće biti u stanju da ga obesmisle i ponište.
U tom smislu, u odnosu na Srbe, narativ o genocidu o Srebrenici kao zajednički nazivnik interesa stranih intervencionista i bošnjačkih lidera i intelektualaca njihova je zajednička idealna tema. Međutim, stvarni život govori drugačije, jer isto kao što je apsurdna u prethodnom dijelu teksta opisana pozicija Njemačke, apsurdna je i pozicija Bošnjaka.
Prvo, time što su čuvanje sopstvenog identiteta predali su ruke stranaca oni su zapravo ostali bez njega. Stranci ga mogu poništiti kada im to god odgovara (prim. radi, to se dešavalo i do sada kada god bi se bilo šta u svom interesu dogovorili sa Srbima ili Hrvatima).
Drugo, time su dokazali da je bošnjački identitet nestabilna vještačka konstrukcija koja bez laboratorijskih uslova (Vašington, Dejton) i stranih tutora ne može samostalno opstati, jer se se u stvarnim, prirodnim, kulturnim, regionalnim i demografskim uslovima on razdvaja i partikularno sjedinjuje sa matičnim korpusima.
Ako je plan bošnjačkih političara da ukinu Dejtonski mirovni sporazum i Vašingtonski sporaz onda neka znaju da time neće ukinuti Republiku Srpsku, ali hoće srpsko, a najvjerovatnije i hrvatsko priznanje bošnjačke nacije, kao i priznanje većeg broja drugih potpisnika Dejtona.
— Ognjen Tadić (@ognjen_tadic) April 25, 2024
Treće, taj čin u potpunosti je osvijetlio brižljivo prikrivanu istovjetnost instrumenata razvoja moderne srpske nacije i savremenih Bošnjaka, a što govori o tome da je onaj ko je to planirao bio itekako svjestan porijekla većine današnjih Bošnjaka, pa današnja bošnjačka nacija izgleda kao da je neko prepisao kontrolni rad od Srbina do sebe tako što je samo lična imena, poneke toponime i godine promijenio (kao kad neko iz grupe "B" prepiše kontrolni od nekoga iz grupe "A" koji sjedi sa njim školskoj u klupi).
Četvrto, time su istorijsku pobjedu vezanu za priznanje bošnjačke nacije od strane Srba i Hrvata praktično poklonili strancima i obesmislili, a što ih ne održava nego ih ugrožava, jer ih stranci koriste za sukobe sa Srbima i Hrvatima koji su što se tiče Srba i Hrvata odavno mogli biti završeni, itd.
Go home
Sve u svemu, tako smo došli do toga da sve što se u faktografskom smislu može znati ili zna o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. godine, kako god da ga neko okarakteriše, treba zapisati i omogućiti dolazećim generacijama da i oni kažu šta imaju reći o svemu tome, a da je danas ozbiljna rasprava o svemu tome zapravo nemoguća.
U međuvremenu, ne treba gubiti vrijeme u raspravama sa stranim intervencionistima i Bošnjacima na nešto što i nisu njihove teme i motivi. Bolje je osvijetliti njihove teme i motive - opravdanje strane dominacije i održanje bošnjačke nacije, pa uzvratiti jedinstvenim i za ovu regiju ljekovitim odgovorom.
A dogovor je jasan. Vašingtonski sporazum i Dejtonski mirovni sporazum su jedini održivi okviri u kojima se u zajedništvu sa Srbima i Hrvatima može sačuvati bošnjački identitet, a interesi strane dominacije do sada su se pokazali kao faktor koji ugrožava te sporazume, ne štiti ih, zbog čega je očigledno da su strani interesi stvarni i osnovni razlog današnjeg osjećaja ugroženosti kod Bošnjaka.
Nadvladavanjem interesa strane dominacije, a čemu bošnjački političari radeći na svoju štetu daju doprinos, bošnjački identitet izlažen je rizicima koji ga mogu potpuno destabilizovati, te uslijed pada dva sporazuma i izložiti raspadanju u uslovima realnih i životnih odnosa u regiji koji su kontrolisani samo uz Vašingtonski sporazum i Dejtonski mirovni sporazum.
Bošnjački lideri i intelektualci rješenje trebaju tražiti u tome da ovaj momenat, kada je moguće eliminisati veći dio interesa strane dominacije, pretvore u platformu trajnog izravnavanja i ravnoteže sa Srbima i Hrvatima u BiH. Njihovo alternativno očekivanje da će im neko u potpunosti predati BiH potpuno je uzaludno (pa čak i da se ostvari bolesni san i da neko "na traktorima" otjera Srbe iz BiH, ostaće u BiH dominantni Hrvati koji bi onda nad Bošnjacima, iako manjina, vladali u ime Zapada, kao Tutsi nad Hutuima). Uostalom, zar nisu doživjeli, vidjeli, čuli ili čitali o tome kako je to izgledalo u prošlosti?
Јedini sto za kojim se Bošnjaci mogu naći, a da nisu na stolu, nego za stolom, je onaj za koji trebaju sjesti zajedno sa Srbima i Hrvatima u BiH i svoju naciju konačno uozbiljiti odlukom da strancima kažu "go home". To je ujedno i njihov izlazak iz kružnog toka u kome se od 1995. godine do danas manično vrte tražeći bilo kakav izlaz.