Episkop Sergije: Kanimo se tuđih grobova, već se radujmo Spasitelju Hristu
U moru naših nacionalnih podjela, koje nas, iako davno prošle, opet i iznova dijele, ovih dana javnosti je, opet, nametnuta priča o Titu, njegovom grobu i izmiještanju istog u rodni mu Kumrovec. Dovoljno da se javnost zabavi najobičnijom besmislicom, ali i da se, opet, (po)dijelimo na četnike i partizane, na komuniste i one koji to nisu.
Valjda nam je malo postojećih podjela, pa nam samo treba još ova jedna. Na televizijama, u novinama, na portalima i društvenim mrežama, pokojni maršal koji je decenijama bio „najveći sin naših naroda i narodnosti“, skrenuo je, ni kriv ni dužan, pažnju na sebe i sopstveni lik, čije smo, izgleda mi, najbolje ogledalo, u kojem se ogleda sva tuga i jad koji smo decenijama sabirali u sebi. Јugoslavije više nema.
Nije dugo nadživjela Tita i nije umrla ni zbog Tita ni samo zbog nas, već su je ubili oni isti koji su razbili SSSR i koji danas, tuđim životima, jurišaju na Rusiju. Ostali smo mi, sa onim istim vrlinama i manama koju su nas krasile i ranije, jednako nevoljni da sagledamo sebe i sopstvene zablude.
I kada se čini da ćemo u sebi pronaći nešto loše, što trebamo i možemo ispraviti, nama je lakše uprijeti prstom u prošlost i reći da je za ovo naše danas kriv Tito i da je kriva Јugoslavija. Niti je kriv samo Tito, niti je kriva sama Јugoslavija, već, što reče Dostojevski kroz starca Zosimu, "svi smo krivi za sve“.
Sve pobjede su naše, baš kao i porazi. Dobili smo ono za što smo se borili, ali ne baš i ono što smo htjeli. Sve ovo mogu danas reći i Srbi i Hrvati, Bošnjaci i Makedonci… S jedne strane, uspomene su čudo, nekome jedino pribježište iz sumorne svakodnevice, nekome sinonim za prohujalu mladost, a nekome na bezbrižno djetinjstvo, pa mnogi, kada opisuju minulo vrijeme kažu da je to bilo „u vrijeme Tita“ ili „u vrijeme bivše Јugoslavije“.
Za istoriju su bivši i Tito i Јugoslavija, ali za nove i nepotrebne podjele dovoljno je verbalno oživjeti minuli sukob pa da iskra plane i zapali nikad ugašene požare koji su tu istu Јugoslaviju pretvorili u prah. S druge strane, pričati o izmještanju nečijeg (bilo čijeg) groba nije ni hrišćanski ni civilizacijski, a samim tim ni ljudski.
Zato bismo trebali staviti tačku na krajnje besprizornu priču o Kući cvijeća, koja je, istini za volju, i danas prepuna stranih turista, koji su o nama čuli zahvaljujući tom istom Titu i Јugoslaviji koje više nema.
Nemojmo se odricati sopstvene prošlosti, pa taman ona bila pogrešna, zabludna, loša… Ne zaboravljajmo ni svoje lične ni kolektivne padove, jer ako ih zaboravimo nećemo znati gdje smo pogriješili, pa ćemo iste greške opet ponavljati.
Zato pamtimo i Tita i Јugoslaviju, da bismo bolje znali šta ćemo sutra činiti, kao narod koji je toj istoj Јugoslaviji najviše i najiskrenije davao sebe.
Pitanje Titovog groba i njegove budućnosti samo je jedna od iluzija naše stvarnosti, jer ako iskopamo Tita, sutra će neko iskopavati nas, jer države nastaju, prolaze i nestaju, ali naši grobovi će ostati. Ne treba nam novi Sinan-paša, da sutra pretura naše humke i da nas pali na lomači sopstvene ludosti.
Zato, kanimo se tuđih grobova, već se radujmo Spasitelju Hristu, "Koji smrću smrt razruši i onima u grobu život darova"!