Samo jedan narod se sjeća onoga što niko drugi ne može

Studije su pokazale da najbolje pamćenje imaju Maori, dok se mnogi se na Zapadu se sjećaju ničega sve do osme godine. U čemu je razlika?

Sigmund Frojd je tu pojavu nazivao "dječijom amnezijom", nastojeći da objasni fenomen po kojem se odrasli u pravilu ne sjećaju ničega prije treće godine života, ponekad čak sve do polaska u školu.

Kako je tako nešto moguće? Odnosno, ukoliko već i imamo memoriju u najranijem djetinjstvu, gdje su ta sjećanja sakrivena u odrasloj dobi, zašto i postoji li način da ih izvučemo na površinu?

Posebno je zanimljivo ono što je psiholog Ki Vang sa Univerzitata Kornel otkrio proučavajući svoje studente.

Otkriveno je da Amerikanci imaju uspomene u prosjeku šest mjeseci ranije nego Kinezi, kao i to da su američke uspomene dublje, bolje opisane i upućene na sebe samog, dok su kineske sažetije i strogo se drže činjenica. Riječ je o čistoj posljedici kulturne tradicije u SAD-u u odnosu na Kinu.

- Postoji razlika između razmišljanja "Tigrovi su u zoo vrtu" i "Vidio sam tigrove u zoo vrtu, ali koliko god su bili strašni, jako sam se dobro zabavio" , objašnjava se u studiji."Ako vam društvo govori da su vaše uspomene važne, onda ćete ih vi bolje pamtiti", proizilazi u zaključku nakon razgovara sa majkama ispitanika, a riječ je o posljedici razlike u mentalitetu Amerikanaca i Kineza.

Ispitivanjima je otkriveno da u prosjeku najdublje u djetinjstvo sežu sjećanja novozelandskih starosjedelaca Maora, kod kojih je kultura takva da se izrazito snažno potiče gajenje sjećanja na prošlost. Posljedično, kod Maora je vrlo učestalo sjećanje odraslih na rano djetinjstvo od samo dvije i po godine. Dakle, podsticaj okoline u skladu s kulturnim okruženjem, veoma snažno utiče na motivaciju mališana da pamte ono što im se događa.

Ali, to još uvijek ne objašnjava magičnu granicu od nekoliko godina nakon rođenja. Objašnjenje za to moglo bi se kriti u tome što nakon rođenja djeca, majmuni, pa čak i pacovi, još uvijek stvaraju nove i nove neuronske veze u dijelu mozga koji se zove hipokampus, a koji služi za dugotrajno memorisanje podataka.

"Kod male djece hipokampus je jako nerazvijen", kaže DŽefri Fagen sa Univerziteta Sent DŽon, "Kako djeca dodaju nove neurone, hipokampus je sve kompletniji, a u onom trenutku kad je dovršen, djeca su odjednom sposobna dugotrajno da pamte. Naša sjećanja iz doba prije toga, po svoj prilici su nalaze se negdje u mozgu, na mjestu koje nam je tokom vremena postalo nedostupno. Ali, to će biti krajnje teško dokazati", kazao je on.