Ivana Španović za RTRS: Uskoro ću posjetiti Srpsku i Banjaluku, veliko hvala na podršci! (AUDIO)
RTRS: Sezona na otvorenom je počela. Prvi miting je bio u Atini, bili ste prvi, na mitingu Dijamantske lige u Stokholmu četvrti. Koliko ste zadovoljni rezultatima na početku sezone na otvorenom?
Španović: Sezona je generalno počela dobro. Bilo je važno da se na početku psihički prilagodim poslije osvajanja svjetske titule. Skroman rezultat na posljednjem takmičenju u Stokholmu, ali svi imamo pravo na loš dan, pa tako i ja. Čeka me još četiri mitinga Dijamantske lige, Evropsko prvenstvo, Kontinentalni kup, i kao i svake godine, biće mi primaran cilj da odbranim titulu evropske prvakinje i titulu najbolje u Dijamantskoj ligi.
RTRS: Naporno ljeto je pred Vama, Evropsko prvenstvo, Mediteranske igre, Dijamantska liga. Šta bi po Vama bila uspješna sezona?
Španović: Naravno, zlato sa svih takmičenja. Ove godine sam pored svih redovnih takmičenja odabrala i Mediteranske igre, pošto je to jedino takmičenje na kojem nisam nikada nastupala. Ovo će biti moja posljednja prilika za tako nešto, s bzirom na to da imam 28 godina. Ako bih morala da biram između rezultata i medalja, uvijek ću prednost dati medaljama.
RTRS: Svi imaju dodatan motiv da budu bolji od Vas, s obzirom na to da je ove godine, ako tako možemo reći, ispravljena ona velika nepravda iz Londona na otvorenom. Opet, igrom slučaja Svjetsko prvenstvo u Engleskoj, ovaj put u Birmingemu. Osvojili ste zlatnu medalju. Kako gledate na taj uspjeh, s obzirom na sve što se dešavalo nekoliko mjeseci ranije?
Španović: Generalno, obzirom kako se pripremamo, kakve planove pravimo u našem timu, nije nikada bilo lako ni osvojiti jednu medalju, a kamo li ponoviti uspjeh ili na svakom većem takmičenju biti bolji nego na prethodnom. Ono što se desilo u Londonu, desilo se. Јednostavno sam srećna zbog činjenice da je to nešto što je povrijedilo mnoge i što svi smatraju velikom nepravdom, i takođe sam srećna što se ipak nešto desilo. Poslije tog takmičenja su definitivno skakačima sklonili broj sa leđa, jer tamo mu definitivno nije mjesto. Poslije se desilo samo ono što je bilo realno, a to je bila moja svjetska titula. Čekala sam sljedeću priliku, nisam dozvolila da me to poremeti i uspjela sam.
RTRS: Kako ste uspjeli tako brzo da se oporavite, jer takve situacije nerijetko sportistima obilježe cijelu karijeru?
Španović: Sada, kada sam osvojila tu svjetsku titulu, nekako je ljudima upečatljivije ostalo to što sam ja izgubila medalju sa Svjetskog prvenstva, nego što sam osvojila svjetsko zlato, nekoliko mjeseci poslije. Јednostavno, uspjela sam da se vratim nekoliko dana poslije toga što se desilo i uspjela da odbranim titulu u Briselu, i ponovo Dijamantski trofej, vjerovatno zato što vjerujem da to nije bila jedina moja šansa i da to nije nešto što bi trebalo da me, niti limitira, niti da me unazadi na bilo koji način, a jednostavno sam nastavila da radim ono što najbolje znam i čekala sljedeću priliku.
RTRS: Već dugo ste u vrhu svjetske atletike, još od juniorskih dana zaista dosta uspjeha. Kada bi nabrajali sve upsjehe, trebalo bi nam dosta vremena. Kako uspijevate tako dugo vremena da ostanete u vrhu? Šta je potrebno da se postane vrhunski sportista, čega sve morate da se odreknete?
Španović: Јa sam od početka sa svojim trenerom Goranom Obradovićem, čovjekom sa kojim sa ostvarila sve seniorske rezultate. Sa njim sam počela da radim 2010. godine. Poslije moje juniorske karijere, gdje sam bila svjetska juniorska prvakinja i vicešampionka i viceprvakinja Evrope, shvatila sam da je to nešto što mogu da budem i kao seniorka. Sve što smo radili, radimo i danas, deset godina poslije, da pokušamo da trajem što duže, da budemo strpljivi. Mislim da dobro radimo, vjerujem treneru, i kako sam ja uz njega postala bolja atletičarka, tako je on uz mene postao bolji trener. Smatram da sam dobro izabrala i da je pred nama još mnogo takmičenja i godina gdje bi zlato sa Olimpijskih igara bilo nešto sa čime bi mogla da zaokružim sportsku karijeru.
RTRS: Kako ste odlučili da se bavite atletikom, kojom se bavite od sedme godine? Vaša majka je bila atletičarka. Da li je ona imala presudnu ulogu na Vašu odluku?
Španović: Vjerovatno da jeste. Јa sam zbog nje počela da treniram atletiku, zato što mi se svidio momenat da sa svakog takmičenja dobiješ i medalju i diplomu, ona ih je imala jako puno. Moja majka je bila uspješna sprinterka i onda su mi roditelji dozvolili tako rano da počnem da se bavim atletikom, samo zbog toga što sam počela da treniram kod trenera koji je nju trenirao. Prvih nekoliko godina sam se bukvalno igrala atletike i zbog toga sam je jako zavoljela. U mladim godinama sam probala i sa nekim drugim sportovima, ali sam shvatila da sam individualac, i da volim da sve zavisi od mene, kada znam šta radim, i da shodno mom učinku budem ili dobra ili loša, to prihvatam k srcu i onda znam šta da radim da bih bila bolja. Zbog toga sam najviše ostala u atletici i sa 15 godina se pojavila na prvom Svjetskom prvenstvu i tada je sve počelo.
RTRS: Kako izgleda jedan Vaš dan? Koliko trenirate kada se pripremate za neko takmičenje, a koja je razlika kada je pauza između sezona?
Španović: U principu, manje-više uvijek je fokus na treningu i odmoru. Ako smo kod kuće, onda imam dovoljno vremena i za privatan život, a kada se sezona približi, onda odlazimo na pripreme, gdje je uvijek fokus na odmoru, oporavku i treningu, onda sve stavljavo po strani i koncentrišemo se samo na takmičenje. To je jedini način da budeš siguran da si uradio sve što si mogao da se maksimalno pripremiš i takav dočekaš takmičenje. Јa drugačije ne znam, navikla sam tako, od malena sam prihvatila da je to jedini način da nešto uspijem da uradim i takav način funkcionisanja mi odgovara, a na kraju krajeva, ne mislim da žrtvujem bilo šta zbog toga što izuzetno uživam u ovome.
RTRS: Kako izgledaju Vaši treninzi? Mnogi misle da je potrebno samo da se zatrčite i skočite - ali nije to sve.
Španović: Naravno da nije. Poslije završene sezone uvijek imamo kraći odmor ili duži, sve zavisi koliko je sezona bila duga. Imamo bazu gdje radimo raznovrsne treninge, a onda što se više približavamo takmičarskom dijelu, više se fokus prebacuje na skakanje i sprint. U principu radimo sve, i teretanu, i trčanje, i skokove, i dužine, apsolutno sve.
RTRS: Odmor je kod sportista jako bitan. Kako koristite svoje slobodno vrijeme?
Španović: Najviše volim da sam kod kuće. Živim blizu rijeke i onda mi je to idealan odmor, van grada sam, a tu sam. To je idealno mjesto gdje i moji prijatelji vole da dođu, gdje zajedno provodimo vrijeme. To je nešto što mi je potrebno i najviše mi je važno da se psihički odmorim da bih mogla da iznesem treninge na visokom nivou. Kod kuće živim sa vjerenikom i sa puno životinja, tako da mi je tamo i najljepše.
RTRS: Posljednjih godina dosta se ulaže u sportsku infrastrukturu u Srbiji. Vi atletičari možete biti zadovoljni, dobili ste i atletsku dvoranu u Beogradu. Vi kada ste počinjali, u Zrenjaninu niste imali ni atletsku stazu, bili ste prinuđeni da improvizujete. Kako gledate na uslove koje danas sportisti imaju i na ono vrijeme kada ste Vi počinjali?
Španović: Razlika je zaista ogromna. Јa sam mnogo srećna zbog činjenice da i moji rezultati imaju udjela u tome, da se konačno ulaže u atletiku, da današnja djeca treniraju na atletskoj stazi, gdje imaju krov nad glavom kada su zimski treninzi u pitanju. Uskoro ćemo imati halu za zimski dio sezone i u Novom Sadu, tako da ćemo biti maksimalno pripremljeni tokom cijele godine. Јa sam navikla na improvizaciju, mi smo dugo radili u improvizovanim uslovima, ali je važno to da znamo da danas kada imamo uslove za trening, znamo da možemo da očekujemo vrhunske rezultate od djece i u najavi već imamo neke mlade nade koje će za nekoliko godina naslijediti mene na sceni.
RTRS: Konačno gradski stadion u Zrenjaninu dobija atletsku stazu koja nosi Vaše ime. Šta za Vas predstavlja taj gest?
Španović: Gest je zaista lijep ,ali drago mi je da se mnogo stadiona izgradilo u Srbiji u posljednjih nekoliko godina i da je Zrenjanin jedan od tih gradova. Biću srećna da odem na otvaranje i nadam se da će se neko takmičenje organizovati tamo, da se nakon 15 godina vratim i napravim neki krug.
RTRS: Mnogim mladim sportistima ste uzor. Ko je bio Vaš uzor kada ste počinjali da se bavite atletikom i tokom karijere?
Španović: Meni je dugo bilo potrebno da shvatim da u meni neko vidi uzora. Drugačije je vrijeme danas, djeci je sve dostupno zbog medija i interneta. Sve je nekoliko klikova od njih. Drago mi je da neko u meni vidi inspiraciju za bilo šta što radi. Trudim se samo da bez ikakvog pretvaranja prenesem ono što ja radim, na koji način i šta mislim da je vrijedno žrtve ilo nije, a u vrijeme kada sam počinjala, ne da nisam imala uzore, nego sam voljela da nađem način da razgovaram sa starijim sportistima, čujem njihova razmišljanja kako oni pristupaju treningu, takmičenju, kako se ponašaju dok to rade. To mi je bilo sasvim dovoljno da nekoga koga volim, gledam dok to radi najbolje na svijetu.
RTRS: Rekli ste da ima par osoba koje bi u budućnosti mogle da Vas naslijede. Ko su te osobe koje bi mogli danas-sutra da gledamo kako osvajaju Dijamantsku ligu, Svjetska prvenstva?
Španović: Rad sa djecom je težak i nekako sam tokom svih ovih godina uvidjela da se najviše talenata gubi u onom momentu kada se završi srednja škola, kada treba da se nastavi sa obrazovanjem. Tu oni ili nastave sa sportom ili prestanu da se bave. Јa bih voljela da i treneri, i svi oni koji rade sa njima imaju dovoljno strpljenja, da imaju viziju kako da od mladih i perspektivnih sportista, postanu vrhunski sportisti. Imamo više daljašica, kopljašicu, trkače, imaćemo i skakače. Ne bih da ih imenujem, jer ih ima dosta. Oni znaju da od mene imaju maksimalnu podršku. Uvijek sam tu za njihova pitanja, i volim kada me pitaju za bilo kakav savjet, jer mislim da moje iskustvo koje im prenesem, može da im bude značajno u nekom dijelu.
RTRS: Pored toga što se bavite skokom u dalj, prije ste trčali na kratkim dionicama. Na dionici od 60 metara držite nacionalni rekord, a to je jako bitno zbog discipline kojom se bavite, ali držite i nacionalni rekord u petoboju. Odakle ta ljubav prema višeboju? Nekoliko puta ste naglašavali da imate želju da se u karijeri bavite tom disciplinom.
Španović: Što sam starija, shvatam da sam kao mlađa bila hrabrija. Pošto višeboj jeste moja velika ljubav i voljela bih da sa petoboja pređem i na sedmoboj, možda jedne godine da se takmičim u tome, ali imam veliki strah od prepona i bojim se da kada bi zbog nekog svog hira da probam nešto novo, rizikovala da se povrijedim i sebi uskratim priliku da nastavim sa skokom u dalj. Razmišljam da su povrede sastavni dio karijere i nešto što može uvijek da se desi ali višeboj jeste nešto u čemu sam zaista uživala. Ne znam šta može da se desi u budućnosti, ali ću to možda nekada probati.
RTRS: Kada se osvrnete na dosadašnju karijeru, šta je ono što je u pozitivnom smislu obilježilo istu? Da li je to neka medalja, ili anegdota? Čega se uvijek rado prisjećate?
Španović: Možda će nekome djelovati čudno, ali moja prekretnica u nekom viđenju sebe kao sportiste bila je kada sam imala 15 godina, na prvom Svjetskom prvenstvu, kada sam zbog sitne i nebitne stvari propustila priliku da budem u finalu, bila sam prva ispod crte. Djevojka koja je pobijedila sa 6,41 metara, na tom Svjetskom prvenstvu je nešto što nikada neću zaboraviti, jer sam dvije nedjelje nakon toga skočila veliki, lični rekord od 6,43 metara, što je bio treći rezultat svih vremena u tom uzrastu, i tu sam zapravo shvatila da prosječan uspjeh nije nešto što može da zadovolji moje apetite. Tada sam sklopila dogovor sa sobom da ću činiti sve što treba da budem najbolja na svijetu. To je nešto što me drži i dan-danas, zbog čega sam gladna uspjeha, jer nisu takmičarke te sa kojima se takmičim, već isključivo ja.
RTRS: Pomenuli ste da ste imali treći rezultat u juniorskom uzrastu, ali imate i treći rezultat u dvorani u seniorskom uzrastu. To je, igrom slučajeva, došlo u Beogradu. Kako je bilo skakati pred tolikom publikom koja vam daje dodatnu energiju, koja može biti veliko opterećenje, prije svega u psihološkom smislu?
Španović: Znala sam šta me očekuje u Areni i kakva su očekivanja ljubitelja atletike. Generalno, odabrala sam Beograd kao bazu za završne pripreme. Mi smo tamo nedjeljama prije gledali kako se pravi staza, bukvalno svaki dan sjedili u hali po nekoliko sati, trenirali smo tamo. Što se više takmičenje približavalo, sve je izgledalo opuštenije jer sam znala da ću biti maksimalno spremna i ostalo je samo da sačekam da takmičenje počne i da uživam. Zaista sam uživala i ne znam koju medalju da osvojim, nikada neće moći da nadmaši tu vrstu enerije i emocije koju sam doživjela, a onda nam je bilo krivo što ipak nećemo biti domaćini Svjetskog prvenstva 2020. godine. Ako to bude 2022. godine, sigurna sam da će biti bolje u svakom smislu.
RTRS: Kakvi su planovi za duži vremenski period? Koliko još planirate da se bavite atletikom i da li ćete i nakon završetka karijere ostati u atletici?
Španović: Mislim da bi Tokio trebalo da bude nešto što je pik moje karijere. Ne mora da znači i da ću završiti karijeru nakon toga, ali i da neću. Planiram da napravim pauzu, posvetim se porodici, da je proširimo, a poslije toga vidjeću da li ću imati potrebu da se vraćam atletici ili će to biti kraj. Ne mogu sada znati kako ću se ponašati, ali sve dok sam zdrava i dok imam potrebu da budem u sportu i da se borim za visoke pozicije, ovako ću razmišljati. Da li ću ostati u atletici i na koji način po okončanju karijere, sigurno da hoću - ali o tom po tom.
RTRS: Imate veliku podršku javnosti u Republici Srpskoj. Šta možete da poručite navijačima sa ove strane Drine? Da li uskoro možemo da Vas očekujemo u Banjaluci ili nekom drugom gradu?
Španović: Ove godine svakako planiramo da dođemo. Obećala sam to početkom godine, prije Svjetskog prvenstva, kada smo dobili poziv iz Banjaluke da dođemo i budemo gosti. Mislim da ćemo to učiniti kada mi se završi sezona početkom septembra, tako da ovim putem obećavam da ću doći, a do tada sve puno pozdravljam i veliko hvala na podršci koja dolazi iz Republike Srpske.
RTRS: Počelo je Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Rusiji. Srbija je nakon duže vremena na nekom velikom takmičenju. Kakve su Vaše prognoze, koliko srpski fudbaleri mogu i da li ćete ih gledati?
Španović: Hoću, moram da ih gledam. Naravno da je veliki uspjeh što smo tamo, i po svemu onome što vidim i čujem, raspoloženi su i spremni. Nadam se da će ih sreća poslužiti, da će odigrati dobro, i proći u osminu finala. U svakom slučaju važno je da niko od nas im ne stvara pritisak, nego jednostavno da uživamo u činjenici da smo na Svjetskom prvenstvu, da daju svoj maksimum, što je uvijek dovoljno da budemo ponosni na njih.