Festival monodrame: "Na dan svođenja računa", Marija Đajić
Glumicu Mariju Đajić, iz Poetskog teatra BiT iz Trebinja, pitali smo šta ju je podstaklo da od poezije stvara dramsku konstrukciju.
- Na drugoj godini osnovnih studija glume, od prvog glumačkog honorara, htjela sam da kupim knjigu. Otišla sam u antikvarnicu preko puta Narodnog pozorišta Srpske, ali nisam našla što sam željela i pogled mi je slučajno pao na knjigu "Јa ne žalim što sam voleo i patio". Počela sam nasumice da čitam stihove i na prvo čitanje se zaljubila u Drainčev bunt. Kupila sam knjigu i dugo nakon toga maštala kako ću jednog dana govoriti u pozorištu Drainčeve stihove kroz dramsku formu. I onda se desilo da sam na master studiju mogla da biram šta želim da radim. Tako se rodila ideja o ostvarenju mog poetskog sna.
- S obzirom ma to, da ste sami pisali tekst, glumili i režirali šta Vam je bilo najteže? - pitali smo Mariju.
- Moram da naglasim da mi je moj tadašnji mentor savjetovao da sav posao povjerim sama sebi. Nije dozvolio da angažujem reditelja ili dramaturga. Vjerovao je u mene, pa sam ga poslušala, ali teška srca. Bojala sam se upustiti u tako nešto sasvim sama, mada sam u dubini duše znala da ja to mogu iznjieti. Bilo je mnogo neprospavanih noći. Bilo je svakodnevnih odlazaka na Drainčev grob. Molila sam ga da mi ne dozvoli da ga iznevjerim, da ne izvitoperim njegove misli, stihove, čežnje i namjere. Sada kada se vraćam mislima u taj period i sam radni proces, čini mi se da je najteže bilo pisati i stvoriti od cjelokupne istraživačke građe i poezije prvo duo dramu, a potom i monodramu - otkriva mlada glumica svoje stvaralačke dileme.
- Ljubav kao tema je izuzetno rijetka u predstavama naših savremenika. Šta mislite šta je uzrok? - interesovalo nas je Marijino mišljenje.
- Iako se trudim da što manje generalizujem ljude, pojave, narode i kolege, savremenike u pozorištu, misleći na odgovorne ljude koji kroje predstave, dijelim na dvije grupe - na one koji su u većini i koji uglavnom stvaraju na bazi lakog, površnog i jeftinog humora, podilazeći publici, jer se samo to prodaje, i one koji spadaju u izuzetke i bave se surovom kritikom društva u kome živimo, a kojima odajem čast i počast, jer to što rade jeste ljubav. Oni iz ljubavi ka boljem sutra pokušavaju da podignu svijest ljudima o tome kako uz pomoć ovog društvenog sistema u kome živimo srljamo u potpunu propast, prije svega, na ljudskom i kulturnom nivou. Dakle, prvi su u borbi za preživljavanjem i opstajanjem zaboravili zbog čega se uopšte bave ovim poslom, a drugi su još uvijek u ljubavi sa okolinom, imaju svijest o drugome, njihove predstave pored svega o čemu govore, govore i o jednom posebnom obliku ljubavi, ma koliko u prvi mah vi to ne vidite - objašnjava Marija.
- Ova predstava je Vaš master rad na glumi na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Nedavno ste u Moskvi upisali magistarske studije - režiju u školi čuvenog reditelja Vahtangova. Zašto glumac počinje da se bavi režijom?
- Mislim da je za glumce i reditelje veoma bitno da ne stagniraju i da konstantno šire svoje vidike. U Rusiji je potpuno normalno da glumci završe režiju, a reditelji glumu. Mislim da se upravo u tome krije posvećenost i snaga njihove škole. Ne zamjera se ni glumcu, ni reditelju što žele da osjete i drugu stranu posla, već se cijeni volja za radom na sobi kao kompletnom pozorišnom stvaraocu ili umjetniku. Ovdje se to uvijek gleda ispod oka. A zašto sam se konkretno ja obrela u svijetu režije, kriv je vrijednosni sistem i status ljudi koji se ovdje bave umjetnošću. Velika je mogućnost da ću kao glumica u Republici Srpskoj koja čeka čudo ili poštenu priliku, dočekati samo starost bez dana radnog staža. A mnogo je tema koje me bole i raduju, a o kojima želim govoriti i koje želim raditi, stoga moram još učiti - iskrena je poruka mlade glumice.