Stogodišnji Stojan na maturi praunuka: Uči ga da živi od zemlje i voli samo Borac
Iako ih dijeli osam decenija života, ono što ih veže jeste ljubav prema selu i poslovima na njivi. Poslova od kojih, pričaju obojica gotovo uglas, može lijepo i mirno da se živi i preživi. I da se školuje i bude na njivi prije prvih petlova. U cik zore.
Osim što su po mnogo čemu sasvim obični, onoliko koliko i neobični, bili su prava atrakcija na nedavnoj maturi Srednje škole Čelinac, kada je pradjed došao praunuku da čestita završetak školovanja.
Poklon za 100. rođendan
Radio je, obrađivao zemlju, zarađivao. Borio se za život sebe i svoje porodice. Sve što je stekao za svojih 98 godina – imanje, šumu, zemlju na kojoj sadi povrće, voće, ukupno 99 dunuma njegovo je. Јedan kroz jedan, hvali se starina.
A upravo na račun zemlje Nikola često voli da se našali sa pradjedom. Ističe kako će pradjedi za stoti rođendan da kupi još jedan dunum zemlje, pa da zaokruži. Sto dunuma, priča kroz smijeh, za stoti rođendan.
Ma šta od toga bilo, Stojan je jasan kada je riječ o porodičnom srebru. Nema djeljenja i ostavinskih prepucavanja. Na njivu može svako, pa ko umije, nek razumije. Ali da se dijeli, neće za njegovog vakta.
Simpatični starac ne može da radi onoliko koliko je radio donedavno, ali ipak, nakon jutarnjeg čaja, voli da obiđe imanje. Pogleda da li je nešto od povrća trulo ili uništeno, malo okopa aroniju…
Recept za zdravlje
I zdravlje ga služi. Kako i ne bi, kaže, u ovakvoj prirodi. Osim što mu ponekad skoči pritisak, nema zdravstvenih problema. Ništa ga ne boli, nalazi redovno dobri. Tablete ne pije, ponekad samo čašicu rakije – za cirkulaciju. Valja se, kaže. Kafa može, ali samo jednom dnevno.
Ne jede začinjenu hranu, niti je ljubitelj mesa. Voli mahune, pasulj i slatkiše; posebno voli da ispeče bundevu i zašećeri. Da li je to tajna dugovječnosti, ne zna. Živi kako voli.
– Sam se kupam, brijem, šetam, ne treba mi pomoć. Ponekad, kada sam sam kod kuće, skuvam i kafu. Koliko mogu i šta mogu, nije mi teško – priča ovaj starac, koji je inače vatreni navijač Fudbalskog kluba Borac.
– Navijam samo za Borac. Novine slabo čitam, jer ne vidim najbolje, ali vijesti i sport redovno pratim. Osim toga, volim da pogledam kakvo će da bude vrijeme – kazuje starina Stojan.
Dobro pamti, ni danas mu se ne tresu ruke, ali nekad u mladosti, kaže, zbog djevojaka znale su se i zatresti. Otkriva da je u naponu snage znao da zalazi i po drugim selima. Bilo je svega, ali nije za priču.
Kada je odlučio da se skrasi, nije išao daleko. Tek u komšiluk. Sa suprugom Stojicom, hvali se, imao je jako lijep život, sve dok ona nije otišla na drugi svijet.
– Bila je jako dobra žena i domaćica. Nedostaje mi mnogo, bar kafu zajedno da popijemo – zamišljeno će Stojan.
Omladina nekad i sad
Ljeti bude na selu, kod svoje kuće u Branešcima, a zimi kod ćerke u gradu, kojim nije oduševljen i koji je za njega običan kamenjar i pustinja. Kada bi mogao da bira, na selu bi se ponovo rodio.
Ono o čemu s posebnom pažnjom priča ovaj djed jeste i to da je bio dio kraljeve vojske tokom Drugog svjetskog rata. Vrlo dobro se sjeća da je u vojsku otišao s 52 kilograma, ali i da je, nakon što je rat završen, iz Tirane do Branešaca putovao dva mjeseca – pješke.
Osvrćući se na vrijeme kada je bio momak Stojan priča da je nakon Drugog svjetskog rata omladina bila zajednička; nije se znalo ko je koje nacionalnosti.
– Sada je omladina više naučna, više se bavi naukom. Omladinu kvari politika. Mladi uče, a posla nema. Sela postaju penzionerska. Mnogi su otišli u grad nakon rata, otišli su da rade u fabrike, a na selu ostavili zemlju – ispričao je on.
Srećan je jer ga komšije, uprkos tome što nisu njegova generacija, redovno obilaze i nude pomoć. Čak od njega traže savjete. Starije je uvijek bilo iskusnije, logično.
Mrzovoljni, a imaju sve
Priznaje da ne dijeli mišljenja i stavove mnogih današnjih političara ali ukazuje i na zanimljivu paralelu ovdašnjih u odnosu na nekadašnje funkcionere.
– Ranije su se ljudi tokom smjenjivanja, odnosno predaje i preuzimanja funkcije ljubili, a danas oni koji gube funkcije odlaze nezadovoljni, mrzovoljni. Nije mi jasno zbog čega su nezadovoljni, imaju gdje da žive, imaju sve. Šta će oni koji nemaju ništa, šta će sada, recimo, moj Nikola – zapitao je Stojan.
Ponosan što je stao rame uz rame s pradjedom
Nikola otkriva da je mnogo ponosan što mu je pradjed bio na maturi.
– U Republici Srpskoj je sigurno rijetkost da neko ima četiri punoljetne generacije. Naravno da sam bio srećan, mada sam bio malkice i tužan jer djed zbog bolesti nije mogao da dođe. Mnogo ljudi se okupilo oko nas dok smo se slikali. Prvo su mislili da mi je on djed, bilo im je čak malo čudno kada sam rekao da je pradjed. Komentarisali su da tako ne izgleda – priča Nikola.
Završio je srednju školu u Čelincu, smer Ugostiteljsko-kulinarski tehničar. Priprema prijemni ispit za Poljoprivredni fakultet. Osim toga, vrijedni Nikola je išao na časove harmonike, folklor trenira deset godina, kao i aikido. Pored toga, ne krije da voli posao i rad na njivi.
– Ustajemo u 4, već oko pola 5 smo na njivi. Naporno je, stalno smo u nekom neprirodnom položaju, ali ipak me privlači. Nemam želju da odem odavde – iskren je Nikola.
Izvor: Banjaluka.net