Virtuelna terapija pomaže u liječenju depresije
Avatari, uz čiju se pomoć virtuelno simulira ljudsko biće u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom svijetu, zamjenjuju mjesta i u sljedećem koraku pacijent se prikazuje kao djete, slušajući sopstveni savjet.
Projekat je dio istraživanja naučnika sa uglednog londonskog univerzitetskog koledža. Ova se vrsta tehnologije koristi prvi put, a cilj joj je da pomogne u savladavanju ili ublažavanju mentalnih poteškoća pacijenata oboljelih od depresije.
Britanska studija pokazala je da je četrdesetopetminutna terapija imala pozitivne rezultate u liječenju devet od 15 ili 60 odsto pacijenata uzrasta između 23 i 61 godine, koji su učestvovali u istraživanju.
Voditelj studije, profesor Kris Brevin, tvrdi da su rezultati obećavajući i da je četvoro pacijenata kazalo da su se nakon novog terapeutskog pristupa osjećali mnogo bolje. Brevin vjeruje da bi dejstvo ovakvog liječenja moglo da bude dugoročno, odnosno da bi moglo da traje i mjesec dana.
"Osobe koje se bore sa anksioznošću i depresijom često su pretjerano samokritične kada im život krene u pogrešnom smijeru. U ovom istraživanju, u kojem smo koristili virtuelni svijet, ponudili smo im da, tješeći uplakano djete i slušajući sopstvene riječi upućene tom djetetu, indirektno sebi samima pokažu saosjećanje. Svrha nam je bila da podučimo pacijenta da prema sebi postane manje samokritičan i da bude mnogo saosjećajniji", rekao je profesor Brevin.
Za vrijeme seanse pacijenti na glavi nose kacigu za virtuelnu stvarnost sa slušalicama i naočarima koje, putem 3D ogledala projektuje sliku njih samih u prirodnoj veličini.
Od njih se traži da se identifikuju s avatarom koji oponaša njihove pokrete kao dio procesa 'utjelovljenja', a potom se pored njih pojavljuje slika uplakanog djeteta.
Kada su ljekari od pacijenata zatražili da pokušaju da utješe djete, većina je virtuelnim mališanima savjetovala da se prisjete vremena kada su bili srećni i da misle na nekoga ko ih voli. Uloge su potom zamijenjene. Pacijent je postao avatar djeteta, a zatim slušao isti savjet koji mu je bio upućen sopstvenim glasom.
"Nadamo se da ćemo nastaviti da razvijamo ovu tehniku kako bismo sproveli istraživanje na većem broju pacijenata i kako bismo sa stopostotnom sigurnošću mogli da odredimo kliničku dobrobit terapije", rekao je koautor studije, profesor Mel Slejter.