Koja je razlika između ljubomore i posesivnosti?
Vrlo često miješamo osjećanje ljubomore i posesivnosti, a psiholozi tvrde da su ova dva pojma skroz različita.
Ljubomora predstavlja zabrinutost (strah) osobe da može biti ostavljena zbog postojanja neke treće individue. Јedna od osoba u vezi postaje ljubomorna tek onda kada uvidi da postoji realna opasnost da izgubi osobu sa kojom je u vezi.
Za ljubomoru mora postojati neki povod u realnosti (neko ponašanje koje jedan od partnera inicira, na primjer flertovanje). Svako od nas je ponekad ljubomoran. To može nekada biti opravdano (sa razlogom) a nekada neopravdano (odraz lične nesigurnosti). Osoba koja je ljubomorna kada uvidi da ne postoji realna opasnost da bude ostavljena, prestaje da bude ljubomoran/na, što nije slučaj kod posesivnosti. Dakle, ljubormora je prolazna a posesivnost često nije.
Za razliku od ljubomore, posesivnost je osjećanje anksioznosti (koje može dostići i nivo panike) u čijoj su osnovi nerealistične procjene pojedinca da može biti ostavljen/na, prevaren/na i odbačen/na. Na emotivnom planu osoba veoma str epi ne samo da će biti ostavljena, već i da će se osjećati povrijeđeno, bijesno i da neće moći da podnese ta osjećanja (užasavenje), ili život bez partnera. Osoba koja je sklona posesivnosti u svemu vidi znakove potencijalnog ostavljanja ili prevare, konstruiše (fantazira) realnost tako da pronađe potvrdu i “dokaze“ za svoje sumnje. Kod posesivnosti bilo koji događaj (čak i izmišljen, trivijalan) može postati povod za stalnu sumnju i strijepnju. Mišljenje osoba koje su posesivne je paranoidno.
Šta je u osnovi posesivnosti? U osnovi posesivnosti je duboko osjećanje nesigurnosti, loša slika o sebi (slika o sebi kao nekome koje neadekvatan, loš i zbog toga ne može biti voljen i prihvaćen od strane drugih, osjećanje praznine, istorija ostavljanja, zlostavljanja ili zanemarivanja u porodici, ili čak neki od poremećaja ličnosti (psihopatija, granični, zavisni, histrionski itd.).
Svako od nas se bar malo osjeća nesigurno i samim tim svako je sklon izvjesnom stepenu posesivnosti u određenim okolonosti (na primjer: kada iracionalno procjenjujemo da nismo dostojni partnera, da je on/ona bolji/a, atraktivniji/a od nas i sl.). To ne znači automaski da je riječ o nekom poremećaju. Većina ljudi je posesivna u podnošljivoj mjeri, koja ne prelazi granicu patološkog.
Posesivnost se može ispoljavati od rijetkih ili povremenih epizoda nesigurnosti (što može biti slučaj na početku veze, kada smo jako zagrijani za partnera ali nismo sasvim sigurni da je i druga strana isto toliko zainteresovana) pa sve do patološke posesivnosti koja jeste u sklopu ozbiljnijih poremećaja.
Patološka posesivnost je hronična i potpuno iracionalna, paranoidna. Osobe koje su patološki posesivne hronično su preplašene od ideje da mogu biti ostavljene ili prevarene, stalno provjeraju partnera (provjeravaju njegove/njene lične stvari, telefon, raspituju se kod drugih ljudi, prate ih i sl.), skloni su svađanjima i izlivima bijesa. Јednom rječju zbog straha nastoje da osobu potpuno izoluju i kontrolišu. Ove osobe su duboko nesigurne u sebe, sve do mržnje prema sebi. Patološki posesivne osobe su veoma naporne za partnere sa kojima su u vezi. Problem sa njima je u tome što oni nerado priznaju da imaju ovaj problem i rijetko se obraćaju za pomoć. Obično je riječ o osobama koje pate od ovog problema godinama, problem se prenosi iz veze u vezu.
Patološki posesivne osobe nastoje da osobu sa kojom su u vezi skroz izoluju da bi on/ona bili samo pod njihovom kontrolom. Često je slučaj da se upravo osobe koje su bile (ili su) u vezi sa osobom koja je patološki posesivna, obraćaju za pomoć psihologu. Neke od tih osoba su toliko izmanipulisane i zastrašene da prosto nemaju snage da presijeku i završe vezu. Neke su pak ubijeđene da je ponašanje njihovog partnera izraz njihove velike ljubavi i odanosti, što je naravno potpuna besmislica. Osobe koje su patološki posesivne imaju veoma ograničen kapacitet za ljubav, to nije zato što su te osobe loše ili zle, već ni one same nisu bile voljene i pate od ozbiljnih psiholoških problema.
Naš savjet osobama koje imaju partnera koji je patološki posesivan je da ne polažu mnogo nade u to da će se to promijeniti. To je težak problem koji zahvata srž identiteta osobe. Budite oprezni ako zapazite da vas vaš dječko/djevojka provjerava, gleda vaš telefon, govori vam s kim treba, a s kim ne treba da se družite i sl. To na početku može izgledati sasvim bezazleno, ali kasnije može posatati pakao. Nemojte misliti da ste psiholog i da ćete pomoći osobama koje su patološki posesivne. Najbolje što možete da uradite jeste da ih pošaljete kod psihologa ili psihijatra, a vi da se sklonite i sačuvate sebe.