Turska otvorila i treći front

Turska može da se nada kako će očistiti sjever Sirije od Islamske države, ali je bombardovanjem preko granice odmah sebi stvorila neprilike kod kuće. Pod parolom borbe protiv ID, odnedavno poljuljani režim Redžepa Tajipa Erdogana otvorio je bezmalo sve frontove i na teritoriji svojih susjeda i na sopstvenom tlu – protiv unutrašnjih neprijatelja Kurda i radikalnih ljevičara.

Svega nekoliko dana nakon što je otpočela bombardovanje položaja ID u Siriji i Radničke partije Kurdistana  u Iraku, Turska se suočila sa pet mrtvih policajaca, koje su ID i PKK ubili iz odmazde, i protestom hiljadu ljudi u centru Ankare.

Demonstracije, koje je policija razbila vodenim topovima i suzavcem, organizovane su u znak negodovanja zbog turske intervencije u Siriji i Iraku, ali i zbog ljevičarske aktivistkinje nastradale u jednoj od racija koje turske snage reda sprovode širom zemlje poslednjih dana i u kojima su već uhapsile oko 800 osoba. Naime, ispostavilo se da vojna intervencija radi obezbjeđivanja južne granice od ID, koja se učvrstila na sjeveru Sirije, kao i u dijelovima Iraka, podrazumijeva i borbu sa, kako navode turske vlasti, svim terorističkim grupama, u koje, izuzev džihadista i krajnjih ljevičara, svrstavaju i PKK.

Radikalni Kurdi su i pre racija zbilja počeli da napadaju turske policajce kako bi se osvetili za smrt 32 osobe u uglavnom kurdskom gradu Suruču, poginule u bombaškom napadu ID početkom prošle nedjelje. Na prvi pogled možda djeluje nelogično da se PKK sveti turskim policajcima zbog terorističkog čina ID. Stvar je u tome što je Ankara već dugo pod sumnjom da dozvoljava prebacivanje boraca ID preko svoje granice u Siriju i do Iraka računajući na to da će oni tamo suzbijati i Kurde, koji na sjeveru te dvije zemlje imaju svoje entitete, sad već suštinski nezavisne od centralnih vlasti. U dijelu Iraka koji turska vojska sad bombarduje utočište su našli i članovi PKK, odbjegli nakon neuspješne pobune protiv Ankare, podignute još prije tri decenije.

Turske vlasti su pre tri godine otvorile mirovni proces sa vrhom PKK, ali je on blokiran i pre nego što je druga legalna kurdska partija u Turskoj na izborima početkom juna osvojila dovoljno glasova da uđe u parlament, sprječavajući Erdogana da opet samostalno formira vladu, promijeni ustav i poveća svoja formalna ovlašćenja. Erdoganova Partija pravde i razvoja , koja je svojim ponašanjem odbila od sebe potencijalne partnere, još ne uspijeva da osnuje novu vladu i nagađa se da joj to nije ni cilj, nego raspisivanje prijevremenih izbora na jesen. Napadi na Kurde, kako se pretpostavlja da režim razmišlja, mogli bi AKP-u privući glasove ekstremnih nacionalista razočaranih time što je uopšte pokrenut mirovni proces sa PKK.

Ako su te spekulacije tačne, napad ID u Suruču je Erdoganu poslužio kao savršen izgovor za angažovanje vojske. Vlasti sada uvjeravaju da su one i pre tog masakra započele s racijama na pripadnike ID u Turskoj, odnosno da je ta bomba stigla kao osveta zbog njihove čvrstine prema džihadistima a ne usled pretjerane popustljivosti. Ali, turski planovi za Siriju pokazuju da im je ID, koliko god da nisu oduševljeni tom grupom, bio koristan „slučajni saveznik” u borbi ne samo protiv Kurda, nego i protiv sirijskog predsjednika Bašara el Asada, kojeg Erdogan želi da smakne s vlasti. Ankara, naime, odavno insistira da joj Amerika i saveznici pomognu u uspostavljanju zone zabranjenog leta nad Sirijom, faktički usmjerene protiv Asada, jer jedino njegove snage u ratu koji potresa tu zemlju već više od četiri godine imaju vazdušnu eskadrilu, zahvaljujući kojoj još drže protivnike na odstojanju.

Sudeći po izjavama turskih i američkih zvaničnika, zone zabranjenog leta neće biti, barem ne formalno, ali Ankara najavljuje da će bombardovanjem ID, uz pomoć Vašingtona, stvoriti „bezbjednu zonu” na sejveru Sirije. Praktično, to bi opet bio njihov zabran i verovatno da Asad, teško oslabljen dugim ratom i sabijen na zapad zemlje, ne bi ni pokušao da dvije najmoćnije armije NATO-a otjera svojim avionima. Ulazak turskih kopnenih trupa u Siriju Ankara je isključila, ali računa na to da će u bezbjednu zonu, dugu oko 110 i široku barem 40 kilometara, moći vratiti oko dva miliona sirijskih izbjeglica koje je dosad primila.

Veliko pitanje pred Amerikom i Turskom sada će biti da li će se napokon usaglasiti oko toga koji se sirijski ustanici mogu svrstati u umjerenu opoziciju, kojoj bi bilo dopušteno da ostane u bezbjednoj zoni. Јer, Vašingtonu je do sada prioritet bila borba s ID, dok su svrgavanje Asada željeli da ostave za kasnije, dok Turska nije željela da razdvaja ta dva cilja. Zbog toga je, kako se sumnja, ne samo propuštala regrute ID preko svoje granice, nego i direktno pomagala neke druge islamističke grupe u Siriji, na nezadovoljstvo Amerike i Evrope, takođe željne da Asadu, za kojeg se smatra da je izgubio legitimitet svirepim gušenjem „arapskog proljeća” u svojoj zemlji, vidi leđa.

Ako i prikloni Tursku svojoj definiciji umjerene opozicije, Amerika će se svejedno naći u paradoksalnoj poziciji da posredno pomaže ID. Sirijski i irački Kurdi su, naime, najorganizovanija vojna sila koja se sada tuče sa borcima „kalifata” Abua Bakra el Bagdadija. Dozvoliti Turskoj da krnji kurdske snage – makar i pod izgovorom da su meta samo one u Iraku, gde je ID slabiji nego u Siriji, i isključivo pozicije pripadnika PKK, koju i Amerika tretira kao terorističku organizaciju – znači naškoditi dragocenom savezniku.