Surfanje kao terapija

Stručnjaci su otkrili da slana voda okeana pomaže u čišćenju sluzi koja se gomila u plućima pacijenata. Ubrzo potom pojavile su se brojne organizacije koje nude oboljelima obuku u surfovanju.

"Pronašli smo nadu i to kroz surfovanje", rekla je AP-u Polet Monelone. "Pomaže im da bolje dišu...ali pomaže i nama, kao porodici, da uživamo u nečemu svi", kazala je ona.

Osoba koja boluje od cistične fibroze može da doživi četrdesete ali mnogi ne prežive ni tinejdžerske godine. Riječ je o genetskom oboljenju koje se nasljeđuje od oba roditelja i od koga boluje oko 70.000 ljudi. Lijeka nema, ali su prije desetak godina ljekari u Australiji primjetili da pacijenti koji surfuju dišu bolje. Usljedile su dalje studije i pokazalo se da slani rastvori pomažu pacijentima.

To je dovelo do osnivanja organizacija poput Mauli Ola Fondacije koja na havajskom znači "dah života". Organizacija uparuje pacijente sa profesionalnim surferima poput Kelija Slejtera i Sanija Garsije.

Cijeli Montelone klan, koji tvrdi da u porodici ova bolest nije postojala, osnovali su Mauli Olu godinu dana pošto je njihovo troje djece dobilo dijagnozu. Naučili su da surfuju kako bi na taj način, prirodnim putem, "podmazali" disajne puteve pacijenata.

"Sada izbacuju sluz a ja navijam 'ajde, čovječe, iskašlji to. Bez blama", kaže DŽoš Bakster, šampion u surfovanju koji volonterski radi sa Mauli Ola i redovno surfuje sa Monteloneovima.

Poznati kao "Porodica Brejci" u svijetu cistične fibroze. Monteloneovi imaju 12 godišnjeg sina Majkla, i dva para blizanaca - Grejs i Gevina (8) i Bruk i Brajana (10)

Gevinu je dijagnostifikovana bolest 2008. kada se žalio na probleme sa sinusima. Poslije njega, testirana su i ostala djeca i ispostavilo se da od te bolesti boluju i Majkl i Bruk.

"Kada su nam to rekli bili su toliko ozbiljni. Upozoravali su nas da će nam djeca umrijeti i sve to je bio užasan udarac u stomak", kaže Polet. "Naši životi od tog trenutka nisu bili isti".

Majkl, Bruk i Gevin jednom mesječno odlaze kod ljekara a pregledi traju i po šest sati. Da bi mogli da odu na tretman i stignu u školu, djeca ustaju u pet ujutru. Dio tretmana je i nošenje pojasa koji vibrira i na taj način razvija sluz, dok pacijent udiše slani rastvor.

Porodica jednom nedjeljno svakog ljeta odlazi na plažu, a ponekad i danima ostanu na surfovanju i tretmane rade između časova surfovanja. Majkl, kao najstariji, najsvjesniji je posljedica bolesti. Svake zime, funkcionalnost njegovih pluća opadne za pet odsto, ali svaki put kada se vrati surfovanju, brojka skoči a sa njom i nada roditelja.

"I dalje se bojim da ću umrijeti, kao i moj brat i sestra. Znam da će se to desiti, ali se trudim da ne razmišljam previše o tome", kaže Majkl.

Monteloneovi kažu da su zato zahvalni surfovanju - ne samo da pomaže njihovoj djeci već ih i okuplja kao porodicu i tako čini jačim. Osmogodišnji Gevin izgleda kao i svaki dječak dok se uvlači u odjelo za surfovanje i smeje sa roditeljima, a ne kao neko ko je dvije nedjelje ranije proveo u bolnici.

Njegova sestra Grejs kaže "nije tretman to što me plaši već priče o djeci koja umiru. Bojim se za braću, ali kada odemo na surfovanje, zaboravim na sve to".