Lincura prija srcu i želucu
Iako se od davnina koristi u ljekovite svrhe, u narodu se na pomen lincure (Gentiana lutea) uglavnom pomisli na rakiju. Poznata i kao srčanik, ova trajna biljka koja može da doživi pedesetogodišnju starost, poznata je po veoma dugačkom, debelom i razgranatom ljekovitom korijenu (spolja smeđe do tamnosmeđe, a unutra žute boje) koji se skuplja u jesen ili rano proljeće, sa starijih biljaka.
Sastojci korijena se nalaze u velikom broju lijekova koji se proizvode u apotekama i farmaceutskoj industriji, ali je takođe izuzetno važan i u narodnoj medicini. U apotekama se uglavnom pravi ekstrakt od lincure, mješani gorki čajevi, ali i drugi preparati gorkog ukusa.
Osušeni korijen je aromatičan, za razliku od svježeg, koji ima neprijatan miris. Korijen se suši brzo, rasječen po sredini, na mjestu koje ima dobru ventilaciju. Poslije sušenja treba da ima žutu ili crvenosmeđu boju. Lincura najčešće raste grupno na pustim mjestima, među grmljem, kao i na planinskim pašnjacima i livadama. Može da se prepozna po lijepim zlatnožutim cvjetovima, koji su spratno poređani na stabljici. Cvjeta od jula do avgusta, ali tek pet godina poslije sađenja. Lincura sa Zlatibora u svijetu je posebno poznata, i smatra se za jednu od najboljih.
U ljekovite svrhe koristi se duže od dva milenijuma, mada je njen hemijski sastav upoznat tek u prošlom vijeku. Ali zato, u drugom vijeku prije nove ere ilirski vladar Gencij lincuru je preporučivao kao lijek protiv kuge i tako trajno ostao upamćen kroz naziv ove biljke. Zbog nekontrolisanog branja nakon Drugog svjetskog rata, gotovo do istrebljenja, danas je lincura zakonom zaštićena. Zato, prilikom vađenja korijena, glavu korijena sa pupoljcima treba vratiti u zemlju da bi se omogućilo dalje razmnožavanje ove ugrožene biljne vrste. U novije vrijeme ova korisna biljka uzgaja se u baštama, ali i na livadama kao industrijsko bilje.
Korijen je zanimljiv jer sadrži heterozide gorkog ukusa koji su njeni glavni ljekoviti sastojci. Neki od njih smatraju se najgorčim supstancama. Zbog toga je lincura najtipičniji i najbolji amarum tonicum. Gorčinom heterozida lincura stimuliše pokretljivost želuca i izaziva jače lučenje želudačnog soka, pojačava pražnjenje žučne kese i lučenje žuči. A za dobar krvotok dovoljno je staviti komad korijena lincure dužine pet cantimetara u flašu rakije, i u malim čašicama piti na prazan želudac. Narodna medicina lincuru preporučuje i za stomačne tegobe, protiv groznice, za jačanje organizma i pospješivanje apetita. Ljekoviti napitak se pravi ili stavljanjem korijena u rakiju ili kuvanjem u vodi, koja se kasnije takođe pije u čašicama na prazan stomak.
Lincura se preporučuje i u slučaju napada mučnine i nesvestice, kao i za liječenje malokrvnosti i blijedila. Spolja se koristi za liječenje dubokih i inficiranih rana. Kao lijek ili pomoćna terapija lincura je djelotvorna i kod bubrežnih bolova, gasova u stomaku, zatvora, menstrualnih bolova, bronhitisa, gorušice, kašlja i kijavice, pada imuniteta... U slučaju upale vena, kao oblog preporučuje se korijen lincure pomješan sa rakijom. Široku lepezu terapijskog djelovanja lincura ima, jer pored heterozida sadrži i druge ljekovite sastojke. Na prvom mjestu to su alkaloidne gentanine, zatim biljna vlakna, biljne masti, eterična ulja, mineralne soli, pektin...
Lincura se jedino ne preporučuje trudnicama i osobama sa povišenim pritiskom, kao i osobama koje imaju gastritis i čir.